Afrika

Dominantni događaj tjedna je povratak otvorenog rata u Etiopiji. Od 24. rujna traju intenzivne borbe između etiopske federalne vojske i novoformirane pobunjeničke koalicije koju predvodi Tigrajska narodnooslobodilačka fronta (TPLF), a kojoj se pridružilo šest drugih oružanih skupina — uključujući amharske Fano borce. TPLF je sam proglasio stanje "punog rata", dok je etiopska vojska izvijestila o 272 ubijenih tigrajskih boraca u regiji Amhara i ponovnom zauzimanju strateškog grada Sekote (27. rujna). Fano pokret istovremeno tvrdi da je zaplijenio vojna vozila i oružje u Amhari (26. rujna). Internet je ograničen u Tigrayu, što podsjeća na potpunu komunikacijsku blokadu iz rata 2020.–2022. koji je odnio oko 600.000 života. Koalicija bivših neprijatelja ujedinjena je ciljem rušenja premijera Abiya Ahmeda, ali analitičari upozoravaju na unutarnje napetosti oko teritorija i zapovjednog lanca koje bi mogle fragmentirati savez.

Regionalna dimenzija sukoba izrazito je zabrinjavajuća. Etiopija je 28. rujna izravno optužila Sudan i Egipat da podržavaju tigrajske pobunjenike, dok je načelnik etiopske vojske optužio Eritreju za financiranje oružanih skupina s ciljem slabljenja Etiopije. Sudan je negirao optužbe i uzvratio tvrdnjom da paravojna skupina RSF prima potporu s etiopskog teritorija. Ovakva mreža uzajamnih optužbi zrcali regionalne rivalitete — egipatsko-etiopski spor oko brane GERD, somalijsko-etiopske napetosti i eritrejsko-etiopsko neprijateljstvo — te otvara realnu mogućnost proxy sukoba koji bi destabilizirao cijeli Rog Afrike, kako upozorava i stručnjak Martin Plaut za DW (24. rujna).

U širem Sahelu, Niger je 24. rujna pretrpio dva koordinirana napada IS-Sahel ogranka u kojima je ubijeno najmanje 57 pripadnika sigurnosnih snaga — jedan od najtežih udaraca sigurnosnim strukturama te zemlje u posljednje vrijeme. Ovaj napad potvrđuje da džihadistička prijetnja u post-pučističkom Sahelu ne jenjava unatoč vojnoj reorientaciji junta prema Rusiji/Wagneru. U Somaliji, 28. rujna izbile su borbe u Baidoi (država Jugozapad) između federalne vojske i lokalnih snaga, pri čemu su civili ostali zarobljeni bez pristupa bolnicama. U Sudanu se humanitarna katastrofa produbljuje: UNHCR bilježi 55.000 novih izbjeglica koji su prešli u Čad — oko 400 dnevno, dvadeset puta više od prethodnog prosjeka — dok kolaps valute i inflacija dodatno uništavaju kupovnu moć stanovništva. U državi Plavi Nil vojska provodi policijski sat uz zapljenu vozila.

Ekonomska dimenzija krize zahvaća širu regiju. U Nigeriji raste pothranjenost jer američki rat protiv Irana podiže globalne cijene hrane i energenata (25. rujna), čime se Hormuzka kriza prelama preko afričkog kontinenta. Libija se pozicionira kao alternativni izvor ugljikovodika, ali joj nedostaje ekonomska strategija za iskorištavanje situacije. Tunis je 24. rujna zahvatio 48-satni štrajk distributera goriva koji odražava dublje nezadovoljstvo ekonomskim prilikama i političkom autokracijom predsjednika Saieda. Alžir je prekinuo diplomatske odnose s UAE-om, što Atlantic Council tumači kao dio šireg natjecanja za regionalni utjecaj. Južnoafrička Republika, uz dva masovna strijeljanja s 27 poginulih (27. rujna) i napetosti prema izbjeglicama pred rokom 30. rujna, pokazuje ozbiljne unutarnje sigurnosne pukotine.

Na multilateralnoj razini, afrički zahtjevi za stalnim mjestom u Vijeću sigurnosti UN-a i dalje ostaju bez konkretnog pomaka (UNGA81), Južni Sudan traži ukidanje sankcija, a američki pritisak na Međunarodni kazneni sud dodatno narušava međunarodne mehanizme odgovornosti koji bi mogli biti relevantni za tekuće sukobe na kontinentu. Strukturno, konvergencija proxy-ratova u Rogu Afrike, džihadističke prijetnje u Sahelu, klimatske krize i globalnih ekonomskih šokova (Hormuz, inflacija) stvara uvjete za prolongiranu nestabilnost bez jasnog izlaza.